menstuff

kaki je ovo blog? zasto nema slika golih zhena i to?
inache se sprema meeting na stadujunu da se vidi ko mozhe prebaciti teren iz bekovske noge. Guz(d)a, razgibaj prepone, jer bush moral dobro pizditi da ne platish papicu!

Nemogu se ne osvrnuti na text o e-mailu koji nije trebao biti poslan. Evo shto prije par godina, dogodilo zheni i meni ...
Pishe frendica SMS frendici, o nama, a zabunom posalje sms mojoj zheni.
Po sjecanju sms je ishao otprilike ovako:
'Draga moja ovo ti je opushtenost. Djecu su ostavili baki i sestri, a oni s INA-om na dva tjedna u ameriku za masne dnevnice...
To ti je opustenost...'

p.s. ta frendica koja je i vjenchana kuma mojoj zheni uskoro dobije curicu, i onda je vidja samo weekendima jerbo je mala od ponedjeljka do petka na chuvanju kod bake i dide..to ti je briga za podmladak

Imam veliki problem i molim Vas za iskreni savjet.

Vec pola godine zena mi se cudno ponasa. Kad god je u mom drustvu, sapuce dok razgovara mobilnim telefonom, primljene poruke odmah brise i ne dozvoljava mi da ih citam. Kada izadje u grad, vraca se kasno i kaze mi da je bila sa prijateljicama koje ja ne poznajem.
Ne koristi svoja auto, vec uzima taksi. Na povratku kuci, navodni taksista je ne ostavlja ispred zgrade, vec 100 metara nize niz ulicu.
Posto mi je to postalo sumnjivo, odlucio sam da se sam uvjerim da li se radi o taksiju, ili je neko drugi dovozi kuci. Smislio sam genijalnu ideju da parkiram svoj auto u blizini mjesta gdje obicno izlazi iz "taksija" i skriven iza njih, sam se uvjerim u to.
Jedne noci dok sam tako cucao sakriven iza auta, primijetio sam da mi se pojavila korozija na zadnjem desnom blatobranu.
Dakle, treba mi Vas savjet: da li da zamijenim kompletan blatobran novim, ili je dovoljno da sastruzem koroziju, premazem blatobran spric kitom i sve to fino prelakiram.

Unaprijed zahvalan!

Lamentacije o vožnji i seksu


Ovaj mi je tekst, pisan noćas i jutros, vrlo drag i podosta mi znači. Prilično je intiman, čak sam pomalo i oklijevao bih li ga postavio na blog ili ne, no odlučio sam ipak to učiniti. Očekujete li u njemu fore, vrckavost, kalambure riječima, plašim se da ćete biti razočarani. Ovo je zapravo vrlo ozbiljan tekst o najozbiljnijoj od svih tema: neozbiljnosti i humoru. Do čega se dolazi putem razmišljanja o vožnji i seksu. Nadugačko i naširoko, no što ja tu mogu – ove su teme napisale same sebe, moji su prsti samo kuckali po tastaturi. Ako planirate kao komentar staviti nešto tipa «a jesi zabrazdio» možete ga odmah postati, preskačući ostatak. Ionako će na kraju, nakon čitanja teksta, komentar najvjerojatnije ostati isti. Jer zabrazdio, bogami, jesam.

Upravo sam dovršio čitanje jedne istinski sjajne knjige. «All But My Life» je niz razgovora američkog novinara Kena W. Purdya sa Stirlingom Mossom, jednim od najvećih automobilista svih vremena, vođeniih neposredno nakon zamalo pa fatalne nesreće koja je okončala Mossovu karijeru početkom šezdesetih. U knjizi nema anegdota o pojedinim utrkama, biografski detalji su nadasve šturi – mnogo više prostora posvećeno je promišljanju fenomena utrkivanja, odnosa vozača i mehaničara, strasti prema brzini... Ovo je sve prije nego tipična knjiga o nekom vozaču, iako je gotovo izvjesno da neće zanimati nikoga tko nije istinski ljubitelj utrka, ipak je fascinantno ostvarenje koje tjera na razmišljanje svakom novom stranicom, svakom novom opservacijom.

Jedna od teza koje Moss lakonski postavlja glasi kako muškarci nikada neće priznati kako dvije stvari ne znaju raditi dobro: voziti i voditi ljubav. Dobro, bez obzira na začuđujuću otvorenost u nekim detaljima, knjiga je ipak nastala u prvoj polovici šezdesetih, i vremena su se otada promijenila. Danas je nedvojbeno mnogo jednostavnije pronaći nekoga tko će priznati da mu baš i ne idu u životu jedna ili druga od te dvije stvari, a možda čak i obje. Ja sam, recimo, jedan od takvih. No u načelu teza, rekao bih, ipak stoji: i dalje će ogromna većina ljudi biti uvjerena da je dobra, bogomdana i u jednom i u drugom, a pogotovu u seksu.

Što se vožnje tiče, tu su se stvari zapravo prilično radikalno promijenile. Znam da moja škvadra ne predstavlja reprezentativan uzorak, ali mislim da je u njoj čak i više onih koji će priznati da nisu neki vozači, nego onih koji će ustvrditi da dobro voze. No, čim se malo odmaknem, u neko drukčije, manje autoironično društvo, uglavnom se nađem okružen ljudima koji dobro voze, odnosno u najmanju ruku smatraju da dobro voze. Ja sam počeo voziti užasno kasno, imam malo iskustva i svjestan sam da vozim trzavo, nikako, katastrofalno se mučim s parkiranjem, nemam osjećaja za komande... Da, svakako: na cesti svakodnevno viđam mnogo ljudi koji voze još gore i gluplje od mene, ali to i dalje ne znači da dobro vozim. Nije me strah vožnje, čak ni brze vožnje, u dosta sam navrata vozio preko 200 km/h i pritom se osjećao jako dobro i prilično sigurno. No ipak, u društvu sa zadovoljstvom prepuštam volan drugima, više voleći biti vožen nego sam voziti, gotovo uvijek. Vožnja je užitak, ponekad čak i veliki užitak (ljeto, zavojita cesta, otvoren krov, dobra glazba...), no to je užitak bez kojeg mogu živjeti.

Što me dovodi do niza izrazitih sličnosti sa seksom. U jednoj fazi života, može se reći, patio sam od onog fenomena koji su mediji otkrili devedesetih i stupidno ga nazvali seksualnom ovisnošću. Veza u kojoj sam bio u jako se velikoj mjeri zasnivala na seksu. Ako ga nekim čudom nije bilo po dva-tri dana nas bismo dvoje postajali sve nervozniji, gotovo režeći jedno na drugo. Jedini put do smirenja i povratka u normalu bio je taj da se poševimo. Kako smo i ona i ja živjeli u napučenim stambenim prostorima, pronalaženje adekvatnog mjesta za to znalo je predstavljati popriličnu zavrzlamu, otprilike kao u «Ispranima». Štošta bih mogao ispričati o srednjoškolskim i fakultetskim wc-ima, kabinama na plaži i sličnim lokacijama... Pa ipak, po svršetku te veze ne samo da nisam pod svaku cijenu i dalje tragao za seksom – nego nisam uopće tragao. Najveći dio razloga vezan je za emocije, ljubav, slomljeno srce i tako to, no to je tema o kojoj ovom prigodom neću. Nego ću povući paralelu s vožnjom, fasciniran već spomenutim sličnostima.

Seks je užitak, uglavnom čak i veliki užitak, no to je užitak bez kojeg mogu živjeti. Inicijativu bih, baš poput volana, gotovo uvijek vrlo rado prepustio drugoj osobi – no, dobro, to je klasična muška fantazija o curi koja zna što hoće i ne libi se to uzeti, mislim da jako mnogo muškaraca mašta o dominantnoj ženi koja preuzima inicijativu. Pogotovo što sam, koliko se sjećam, bio poprilično traljav kada bih ja to morao učiniti – pogledajte što sam gore napisao o vožnji: trzavo, nikako, katastrofalno se mučim s parkiranjem, nemam osjećaja za komande... Praktički bi se sve to moglo prebaciti i na područje seksa. Nikada nisam svladao tehniku ljubljenja bez da pritom zaslinim i sebe i nju ko beba partiklu. A usporedne me aktivnosti izluđuju: treba istovremeno održavati ili čak pojačavati ritam, nerijetko u nekom vrlo nepraktičnom položaju, usput po mogućnosti činiti nešto konstruktivno s rukama i, možda, ustima, paziti je li kondom još na mjestu i čitav, ne prepustiti se previše da ne svršiš prije nje, ali i ne izgubiti koncentraciju kako ne bi trajalo predugo nakon njenog vrhunca ili da ti, ne dao bog većeg zla i sramote, splasne... previše je to parametara za poštenog čovjeka.

Podsjeća me to na ona komplicirana raskršća gdje moraš istovremeno motati volan, stiskati kuplung, dodavati gas, mijenjati brzinu, otpuštati ručnu, paziti na promet iz suprotnog smjera, sa sporedne ceste, aute, bicikliste, pješake, tramvaje, prometne policajce, broj okretaja, svjetlo na semaforu, horizontalnu signalizaciju... Komplicirano, brate. Mnogo je ugodnije voziti otvorenim cestama, ma koliko zavojite bile. Tako je i sa seksom, kad bolje promislim rado sam koristio svaku priliku da što god mogu obavim jezikom ili prstima. Udobnije je, lijepo se koncentriraš samo na jedno (već ako istovremeno koristiš i jezik i prste počinju problemi s koordinacijom i komplikacije, dakako), znaš dokle ti je to činiti, a i, ruku na srce, ni okus mi nije bio mrzak. Ukratko, otvorena cesta, bez gluposti sa strane koje bi ti odvukle pažnju. Ne tvrdim, dakako, niti da dobro vozim po otvorenoj cesti, niti da dobro koristim alternativne ekstremitete, ali sve je bolje od onih prekompliciranih, košmarnih situacija. A da i ne spominjem da je za kvalitetan nastup u seksu potrebna i dobra fizička sprema. Sinoć sam doteglio doma hrpu starih Startova i VUS-ova koje mi je dao frend. Nakon tegljenja kolica s njima uzbrdo došao sam doma obliven znojem, teško dišući, zavalio se u fotelju i pola sata sopćući dolazio k sebi – mislim da mi je u takvoj kondiciji bolje da se ostavim čak i maštarija o seksu, ta lipsao bih za minutu da kojim slučajem i dođe do njega.

Jedno od najboljih i najinteligentnijih pravila u knjigama iz serije o Murphyevom zakonu, iako se ne sjećam tko mu je tvorac, ono je o tome da svaki pojedinac u korporacijskoj hijerarhiji napreduje sve do onog položaja, odnosno posla koji nije u stanju obavljati – te potom ostaje zaglavljen ondje. Ne mogu se oteti dojmu da je u mojem slučaju to pravilo posve točno: za kruh, paštetu i Vitaminkin ajvar zarađujem pišući o dvije stvari: automobilima i seksu. Dobro, tekstovi o seksu u Kliku jesu autoironični, no zar i mogu biti drukčiji? I testovi automobila pisani su uvijek s odmakom, nekom dozom humora, iako mi urednik nikada nije dao da odem onoliko daleko u pljuvanju sebe kao vozača, koliko sam pokušavao prodati. Nisam toliko neiskren da se proglašavam ekspertom za stvari za koje nisam, ali me zabavlja što, u određenim krugovima, gotovo da stječem takav ugled, jer ljudi ne vjeruju da se ne zezam kada posve ozbiljno pišem o svojim nedostacima. Upravo mi je palo na pamet da je treća velika tema o kojoj sam objavio seriju članaka bio problem inkorporacije branitelja-ratnih veterana u poslijeratno društvo, svojedobno u časopisu Ruža hrvatska. Jesam li bio u ratu? Naravno da ne. Ali bio sam glavni urednik časopisa o autima nemajući vozačku, bio sam direktor Internet service providera ne znajući ama baš ništa o računalima osim upaliti ih i koristiti. A pisao sam i za Penthouse...

Na kraju čitave priče, što zapravo hoću reći? Da loše vozim? Da sam, u doba kada sam ševio, loše ševio? Da sam prodavač magle koji piše o stvarima o kojima nema pojma? Dijelom... Jer zapravo, mogu li ocijeniti sam sebe u ovim kategorijama? I da i ne. Ono što nedvojbeno mogu, mogu osjetiti jesam li uistinu zadovoljan nečim što sam učinio. Kod seksa je to zapravo i najlakše, ako nije riječ o nekoj Sally frapantno nalik na Meg Ryan: sama činjenica da cura svrši ipak ukazuje na to da performansa objektivno i nije bila baš toliko katastrofalno loša. U vožnji, ponekad, zalome se trenuci kada sve teče jednostavno, kao po loju (mada kad bolje promislim ne bih nimalo želio iskusiti osjećaj vožnje po loju), upravo savršeno prešaltaš ili izvučeš neki zavoj. U pisanju, riječi se same slože u neki sklop koji te ispuni ponosom. No, zapravo, pisanje je danas više-manje jedina aktivnost u kojoj mi se dogodi da završim članak i pomislim: ovo je baš dobro, fino sam to napisao. Jedina u kojoj uspijevam, samo ponekad, zadovoljiti vlastite kriterije. Govorim o kreativnim aktivnostima, dakako: to da sam se baš fino najeo ili dobro israo pruža osjećaj zadovoljstva, ali ne i kreativnog samoispunjenja.

Ako se spremate proturiječiti tvrdeći da i seks spada u ta elementarna, fizička zadovoljstva, u krivu ste: masturbacija, svakako, plaćeni seks isto tako (nisam probao, ali niti ne moram da bih to znao), no onaj pravi, voljni ne – i to zbog usmjerenosti na zadovoljstvo partnerice, odnosno zbog toga što je riječ o odnosu dvije osobe koje pokušavaju učiniti sve da onoj drugoj bude lijepo. Da znam dobro kuhati, možda bi moj osjećaj gledajući zadovoljne, site ljude koji su sretni jer su pojeli nešto fino što sam im spravio bio sličan. Uostalom, najbliže tom osjećaju i jesu situacije u kojima uspijem razveseliti neku dragu mi osobu: dijete sretno zbog pravilno odabranog poklona, frend koji se iskreno smije nekoj mojoj provali... Nerijetko se sjetim jedne rečenice Anne Rice: «Nasmijati ženu gotovo je jednako tako lijepo kao i dovesti je do orgazma.» Jest – uz tu prednost što bih voljno, genetski, kako god već, ideju dovođenja do orgazma uistinu ograničio samo na žene, odnosno u idealnoj situaciji na jednu ženu. Dok nasmijavati mogu koga god želim, bez ograničenja, i to me čini sretnim.

Prije tjedan dana sjedili smo za stolom u većem društvu i jedna je frendica pričala kako zna neku curu koja utorkom ne jede meso. «Sigurno je Malajka.», rekao sam, izazivajući smijeh samo dvije osobe za stolom, koje dovoljno dobro poznaju sporedne likove iz Alana Forda da shvate referencu. No, meni je to bio jedan od najljepših trenutaka u zadnje vrijeme, fora koja me ispunila zadovoljstvom. I na koju sam ponosan, jer je ispunila moje kriterije duhovitosti, bizarnosti i nasmijavanja upravo onih ljudi kojima je bila upućena. Ukratko, kriterije samoispunjenja, odnosno zadovoljstva samim sobom i onime što činim. Ti su kriteriji užasno bitni u mojem, a vjerojatno i u svačijem životu, određujući granice između zadovoljstva i nezadovoljstva načinom vlastitog postojanja. No, tko zna gdje su oni uistinu postavljeni, je li ono ispod njih objektivno loše, a ono iznad objektivno dobro? Ja posve sigurno nisam osoba koja tako nešto može procijeniti, priznajem. I ne znam tko jest. No ako poneka pripadnica ljepšeg spola, dobre duše i ugodne vanjštine, želi procijeniti objektivnost mojeg nezadovoljstva samim sobom na području seksa, neću se buniti. Znam podnijeti kada se smiju na moj račun. Čak dapače, volim izazivati smijeh drugih ljudi. To me čini sretnim.

Moj prijatelj Guzda (tj. ja) zeli pomoci nekom svom gostu da kupi kartu i to ovako SF-ZG i nazad.
navodno se to kod nas ne moze kupiti pa te moli da das neku dobru WEB agenciju kod sebe.
Putnik bi dosao po kartu tamo gdje treba ili vec kako se to kod vas radi a Guzda (tj. ja!) bi mu kupio kreditnom karticom avio-kartu.
Nemoj se previse nuditi jer on i njegova zena su kao i svi njegovi prijatelji uvijek nesto bez para a navodno tom putniku
web site za kupnju karata odbija karticu (pitam se zbog cega) Njegovi mejlovi su ti:

xx@zg.htnet.hr

xx@hotmail.com

Htio te je ugnjaviti i na skype ali nisam imao vremena tebi javiti a i tad ti je bila guzva.
Uglavnom putnik ide 8.10 za ZG i kao karta mu je 1800 USD a htio bi jeftnije sto ne vjerujem da ce uspjeti obzirom na kratak rok.


Pazi da ne forverdas ovaj tekst Guzdi (tj. meni!) a probaj mu poslati neki linki to je sve.

Inace i da treba pomoci Guzdi(tj. meni!) dobro bi se zamislio jer
sto se tice love nikad je nema i tko zna kad bi je vratio a kao ima veliki biznis.


Dario

Kojem je Guzda(tj. ja!) i prijatelji bio više puta jamac za kredite...
tak je to!

priroda i društvo . odlično

ne vjerujem . ne mogu naprosto da vjerujem da ovo postoji . više nikad neću doć na ovaj nazovi blog . zbogom!!!!!

e fakat treba bit debos jebeni pa da se čita ovakve žbrlje . a i ovo treba bit konjina da se ovako nešto napiše . ovaj je jebeno ušlagirano letargičan ekleptično nadkan najebačno komattozoističan kretenozoidno paranoičan nastrano pripojebenouguzukrvavimkurcemždrebcavrancanevinnomsestromnamajčinomgrobu uglavnom skeptičan naizmjence napušenski opuštenski razigran .

Bok!

Pošto se približava dan kada ću opet da zakoračim preko kućnog praga
i to nakon više od pola godine odnosno oko 200 dana izbivanja, riješio
sam da napišem par riječi kao instrukcije i pripreme koje morate da obavite
zajedničkim snagama, a u svrhu mog što boljeg i lakšeg privikavanja
na kuću.
Sve instukcije mogu da vam dam telefonom ali mi je glupo da vam pričam o klopi.
Jest da sam na nekakvoj dijeti i da mi nije potrebno puno da se
najedem ali pošto sam se zaželio i obične soli i papra, a kamoli ne i ostalih
đakonija, ovaj spisak stvari koje treba kupiti i koje trebaju da budu u
frižideru i ostavi kada se ja vratim izgledat će možda zastrašujući ali je
neophodan. Pošto neznam koja je važnija pisat ću kako mi padnu na pamet.

Dakle: tonu finog, crvenog, sočnog paradajza, teglicu malih krastavčića,
friške šampinjone, sto jaja, kokošinjac sa finim reš pilićima, šnicli, teleći but,
fine salame, sira, parmezana(5 kom), paštete(po mogućnosti one u onom
debelom crijevu), majoneza(puno), onih pizza(okruglih, gotovih), kečapa,
kiselo vrhnje, kobasica, graška, kiselo mlijeko, koka-kole, tjestenine, mljevenog
mesa, fine riže i to je sve što sam se u ovom trenutku sjetio.
Toliko što se tiče klope.
Sada sam na straži a prokleti telefon ne radi pa ne mogu da nazovem. Bilo je
dogovoreno da zovem u srijedu ali ću morati da zovem u petak ili subotu.
Dajte sredite mi da mi se produže pasoš i lična karta.
Ej, ljudi moji koliko sam se zaželio kuće.
K vragu više neznam niti da pišem.
Nadam se da ćemo se vidjeti petnaestog.

Puno pozdrava od Geleta

P.S. Stara, daj mi kupi "Penthaus", to ti je strani časopis, nešto slično "Playboyu"
ali mnogo zanimljiviji. Bitno je da je na engleskom i da takvo čitanje puno pomaže
kod učenja engleskog.
Inače fino napredujem sa engleskim.
Penthaus možeš da kupiš u nekoj trafici ili na trgu Republike u nekoj
specijaliziranoj prodavaonici.

Rođena sam analno. Majka je burno reagirala kad je vidjela sluzavu nakupinu smeća koja je iskapala iz njezina debelog crijeva,
nakon čega je pobjegla glavom bez obzira i skončala život spektakularnim skokom u rijeku.
Otac smetlar, koji je zbog ablacije retine uskoro ostao bez oka, nije mogao pratiti odrastanje svog ogavnog bića onim drugim, staklenim okom.
Rasla sam u pandžama lokalnog pedofila koji me uputio u otajstva sodomije kada je pripustio svojeg ljubimca tvora u moju, već isluženu, ćelavu picu.
Takve su aktivnosti nesumnjivo utjecale na moj životni poziv seoske učiteljice koja mlađim školarcima,
tijekom velikog odmora, pokazuje svoju gnjilu međunožnu brazdu u zamjenu za topli sendvič.
Zbog neprestanog sudaranja s golemim životinjskim udovima na seoskom imanju djeda Milorada,
rano sam ostala bez usana pa mi je lokalni veterinar na to mjesto prišio zečji sfinkter.
Imam izblajhani ten, zmijoliki pogled, prištavo lice i nosinu koja strši poput slonovske kurčine pred parenje.
Mojom fotografijom uglavnom možete plašiti djecu predškolskoga uzrasta u vrtiću.
Inače sam dobra kao plijesan na kruhu i nemojte se ljutiti što sam se nepozvana zaletjela na patologiju.

nijedan nije izvršio samoubojstvo a sve su bitke izgubili...gdje je tu dostojanstvo ?

LJUBODRAG STOJADINOVIC: TRAGEDIJA JNA

GENERALI PORAZA

Sta se desavalo u Generalstabu u trenutku raspada Jugoslavije i zasto se nijedan general nije ubio kad nije uspeo da odbrani zemlju
Bilo je u prolece '92. godine sasvim ocigledno da se sve raspada. U Sarajevu je general Kukanjac razvijao bratstvo i jedinstvo, dok je u Beogradu Generalstab, na celu s generalom Blagojem Adzicem pokusao da odrzi visok moral staresina.
U zgradi "B" Generalstaba general Adzic je drzao predavanje grupi visokih staresina. Cas je zaista bio antologijski i na njemu su oficiri mogli da cuju i ono sto im je izgledalo neverovatno. U stvari, malo toga je bilo verovatno: citav zivot i smrt JNA kretali su se putevima apsurda.
General je poceo pricu vrlo uverljivo. Rekao je da neprijatelj ne miruje. Zatim da nikada ne spava. Onda, da je svuda oko nas, da ga ima i u nama, da ga je tesko prepoznati, ali da ce nama cak i to poci za rukom. A kad ga prepoznamo, kazao je, onda on, kao ni mi, nema nikakve sanse.
Onda je zestoko napao visepartijski sistem. Rekao je da mi to nikako ne smemo da prihvatimo, jer spoljni neprijatelj, a pogotovo unutrasnji, u sprezi s njim, tojest spoljnim, zeli da nas srusi, i to sada kad nam je najteze. Zbog toga mi se ne smemo igrati sa eksperimentima koji su sadrzani u nekontrolisanoj primeni demokratskih politickih iskustava koja su kod nas prakticno neprimenjiva. Veliki broj partija bi nama samo mogao da donese stetu. Zato je preneo naredjenje Saveznog sekretara za narodnu odbranu: "Moze visepartijski sistem, ali samo u okviru Saveza komunista Jugoslavije. SKJ mora da ostane u JNA jos najmanje petnaest godina."
Neki su poceli glasno da se smeju. "O, j.e.b.em ti budalu!" - rekao je jedan matori potpukovnik poluglasno u mojoj blizini. Taj vise nije imao sta da izgubi. Ali, general se nije predavao. Ne samo neprijatelj, nego smo i mi sami krivi za sve sto nam se desava, jer da nije nas takvih kakvi smo, neprijatelj bi se orijentisao na neku drugu stranu. A onda je kritikovao neugodnu osobinu oficira na svim nivoima da pisu protestna pisma visim komandama, i da se zale.
- Ne samo da ima nasih zaludnih oficira koji pisu anonimna pisma - proderao se - nego oni ta svoja pisma i ne potpisuju!
General koji je sedeo pored Adzica poceo je da se vrpolji, ispoljavajuci pri tom prilicnu neugodnost. "Druze generale" - sapnuo je "pismo i jeste anonimno upravo zato sto nije potpisano!"
- Ama, nemoj ti mene da ucis! Nemoj da mi solis pamet! - razgoropadio se nacelnik Generalstaba. - Nisam ja budala. Ma, znam ja, more, da je pismo, koje nije potpisano anonimno. Ali sam naredio da se potpisuju sva pisma, pa i anonimna. Jer, ajde, kazite vi meni, kako cemo znati ko sve te budalastine pise ako su pisma nepotpisana.

Malo je vojnika JNA poginulo u Sloveniji
Neki su se tiho kikotali, a neki ga opominjali. Uostalom, u to vreme jos nije bilo zaboravljeno sumanuto izlaganje generala Adzica na sednici Generalstaba posle vojne kalvarije u Sloveniji, u junu 1991. godine. On je tada poeticno obrazlozio katastrofu recima da vojska postoji i da bi na putu do pobede ponekad dozivela i neki mali poraz. A onda je mudro zakljucio kako broj zrtava JNA u Sloveniji (42) i nije tako strasan: "Sudare se dva autobusa, jebo vas bog i pogine toliko. A ovo je rat!"
Bilo je tada prilicno oficira koji su povodom toga nameravali da Adzica proglase velikim vojskovodjom, ili mudracem u najmanju ruku, ali on je iste godine, samo koji dan pre, u javnom nastupu, grobnim glasom, rekao i ovo: "Mi cemo njih" ( mislio je na slovenacko rukovodstvo) "isterati iz jazbina i naterati da priznaju poraz. Oni su placeni izdajnici svoga naroda, i njih ce stici zasluzena kazna."
Ko je onda podmetnuo generalu Adzicu da jedno neostvarivo obecanje iznese pred javnost nekoliko dana pre istorijske odluke o tome da JNA zauvek napusta Sloveniju. Mozda je bila samo rec o kontinuitetu gafova, jer je, navodno, iste ('91.g.) u vili u Boticevoj ulici, na zajednickoj sednici Predsednistva SFRJ i kolegija SSNO, glomazni general nasrnuo na Stipeta Mesica, uz socnu pretnju: "Cu ga ubijem, majke mu ga nabijem!" Juznjacki naglasak vezan je za njegovu dugogodisnju sluzbu u Makedoniji (Stip i Strumica).
Na taj nasrtaj, mirno puseci cibuk, Mesic je apsolutno hladnokrvno odgovorio, obracajuci se generalu Kadijevicu: "Daj, Veljko, imas li ti neko bolje mjesto gdje drzis opake stvorove, ne?"
Kadijevic je samo sagnuo glavu i to precutao. Na toj sednici nikakva odluka nije doneta, iako u vili nije bilo ukljuceno grejanje, kako bi clanovi Predsednistva SFRJ bili prinudjeni brze da misle.

Kadijevic je podneo ostavku u januaru 1992. godine, i onda ga je, kao zastupnik zamenio Adzic. Vreme od pocetka '92. do kraja maja, kad je Adzic bio prinudjen da ode, svakako je bio najmracniji period u istoriji JNA. Sve se raspadalo, kasarne su opkoljavane na sve strane, oficiri i vojnici ginuli su bez zastite i spremnosti da se brane. Adzic je davao nesuvisle izjave i naredjivao da se novi kontigenti vojnika, bez organizacijskih jedinica i bez formacijskih staresina salju u Bosnu.
Komanda Sarajevske vojne oblasti u Dobrovoljackoj bila je svake noci opkoljavana od novoformiranih "zelenih beretki". U Kukanjcevom stabu je bilo vise desetina oficira koji su preziveli vec dva opkoljavanja kasarni: u Sloveniji i u Hrvatskoj. Oni su, znajuci sta znaci biti u okruzenju, prilicno nervozno predlagali da komanda vojne oblasti sto pre krene prema Lukavici. I zaista, sve do 25. aprila '92. godine, citav stab generala Kukanjca mogao je relativno mirno da izadje iz relativnog okruzenja. U tom smislu, cak je Kukanjac postavio i jedan zahtev glavnokomandujucem JNA, generalu Adzicu. Njih dvojica, inace slicne mentalne strukture, bili su vrlo bliski prijatelji. Ali, na zahtev Kukanjca da sto pre napusti vrelo Sarajevo, Adzic kruto i strogo odgovara: "Jesi li lud, Milutine! Zar ti nije jasno da moramo ostati sa narodom!"
General Kukanjac je hteo da ubije Izetbegovica pa onda sebe
Kukanjac je slegao ramenima i poslusao naredjenje. Ali je, ipak, dodatno upitao, moze li bar da iz kasarne "Marsal Tito" evakuise pitomce skole za mladje oficire, decake od 13-17 godina.
- Jesi li ti normalan?! - proderao se Blagoje Adzic u slusalicu. - Oni moraju da zavrse skolsku godinu!
- Razumem druze generale! Dobro Blagoje - rekao je Kukanjac i spremao se za tragican nastup u Dobrovoljackoj, koji ce ga konacno obezglaviti.

General Adzic napravio je jos jednu glupost, naredivsi na Butmiru hapsenje Alije Izetbegovica, koji se vracao iz Zeneve. To je, na osnovu mnogih misljenja, kljucni trenutak koji je kasnije odredio satansku poziciju Srba u gradjanskom ratu. Pet dana ranije, odredivsi sebe kao SR Jugoslaviju, na prostoru Srbije i Crne Gore, ova drzava je prakticno priznala postojanje Bosne i Hercegovine, kao samostalne drzave. To je jos ranije ucinila medjunarodna zajednica. I upravo u tom casu, Blagoje Adzic odlucuje da uhapsi sefa jedne suverene drzave na aerodromu njegove metropole. Od tog casa kolonu u Dobrovoljackoj, kao i citavu ratnu kolonu u koju su se ukljucili Srbi, prati gomila ludaka i njihovih odgovarajucih odluka.
General Kukanjac je posle pricao da je bio u dilemi da li da ubije sebe, Izetbegovica, ili obojicu. Onda je u jednom trenutku odlucio da ubije obojicu, no nije se setio kojim bi to redosledom ucinio. Zatim je odustao, jer je pripucalo iza njega, i on se, sasvim normalno, uplasio za svoj zivot.
Dve nedelje posle Dobrovoljacke, krnje Predsednistvo SFRJ i SRJ, na celu sa Brankom Kosticem, odlucilo je da smeni Kukanjca. Ali, to nije islo preterano lako, jer se tome vrlo bucno, kako to samo on ume, usprotivio VD Saveznog sekretara za narodnu odbranu, general Blagoje Adzic. Posle duge tirade, prepune ideoloskih postapalica, kvalifikacija i kletvi, on je izrekao kapitalnu pretnju: "U redu, ako mora da ide Kukanjac, onda idem i ja!"
U tom trenutku Blagoje Adzic je, kao i mnogi drugi, vec bio deo neslavne srpske vojnicke istorije.

I Ratko Mladic je od Kukanjca trazio da se ubije
Pet dana kasnije, namrsten, ljut i zabrinut, duznost komandanta oblasti od smenjenog Kukanjca, primao je general-major Ratko Mladic. Na ulicama Sarajeva, ispred cuvene hale "Skenderija" jos su lezali razbacani i ugljenisani lesevi vojnika iz voda vojne policije, koje je Kukanjac poslao da zastite Dom JNA. Izgoreli su naletevsi na ulicno minsko polje, vezano paralelno za tramvajske elektricne vodove. U koritu Miljacke bili su takodje lesevi pripadnika JNA, koje niko nije dirao ni sklanjao.
- E, moj Rale, e moj Rale! - uzdisao je Kukanjac, trazeci bilo kakav odgovor od Mladica.
- Sta je, Milutine?! - odgovarao je, posle duzeg cutanja Mladic, uopste ne gledavsi sagovornika.
- Sta sad da radim, moj Rale? Kazi mi, sta da radim, cime da se bavim ,kuda da se denem?
- Ubij se, Milutine! - rekao mu je Mladic kratko i ostro.
- Sta rece, more?!!! Da li te, moj Rale, ja dobro cujem?
- Dobro si me cuo, Milutine. Ja ne govorim gluvima. Ubij se, brate, olaksaces i sebi i svojima. Mozda ce te neko i postovati. Ako nemas pistolj, evo ti moj. Na!

Ubrzo je Predsednistvo SFRJ ugaseno, Branko Kostic, njegova druzina, isto kao i Blagoje Adzic, otisli su u zaborav. Iz Amerike je za predsednika Savezne vlade doveden Milan Panic, a knjizevnik Dobrica Cosic postao je prvi predsednik najnovije Jugoslavije. Umesto Adzica, za nacelnika Generalstaba postavljen je pobednik vukovarske operacije, general Zivota Panic.
General Zika je uveo novi stil u radu Generalstaba. Kao da je ugasen kult generala na najznacajnijim funkcijama. Panic je imao svoj stil, i nije ga menjao. Voleo je drustvo, kafanu, i dobru hranu. Njegov hedonizam bio je neskriven. On od svog obroka nije pravio bozanski obred, poput Mamule i Kadijevica. Jednostavno, kad mu je to palo na pamet, silazio je u oficirski bife zgrade 1. Generalstaba, na trostruku pljeskavicu uz obavezni crnogorski "vranac", ili "merlot". To nikada nije radio sam. Voleo je da se pljeskavicom, lukom i vinom bavi u drustvu "obicnih ljudi", pa su zajedno s njim, u generalstabnim gastronomskim misijama bili i kapetani, majori, zastavnici ili civilna lica - majstori koji su obavljali razne poslove u servisiranju zgrada.

Generali su bili siromasi duha, pa su im i vile bile skromne
General Zivota Panic niposto nije bio covek kome su se pantalone tresle pred civilnim sefovima. U to vreme pored ucestalih ratnih kalvarija Vojsku Jugoslavije, kako je nazvan ostatak JNA, pocele su zestoko da potresaju razne afere. Najveca je bila "Cvecara", za koju Panic nije imao licnog interesa, ali je svakako bio izlozen uzasnim pritiscima dela generaliteta koji je unapred, po bagatelnim cenama "otkupio" vile na Topciderskoj zvezdi. Novine, posebno beogradske, osokoljene rapidnim smanjenjem ugleda vojske posle niza poraza, rastakale su vojnu elitu zbog "izgradnje luksuznih vila za porazene generale".
U to vreme bio sam nacelnik odseka za informisanje u Politickoj upravi. Nikako nismo uspevali da se suprotstavimo ubitacnim komentarima na racun naseg vodjstva.
- Vidis li ti, majku im j.e.b.em, sta nam rade?! Pa to nema smisla, kao da ova vojska nije njihova. Svaka susa vadi patku na nas, k'o da smo vatrogasna muzika. Ima li nacina da se borimo protiv njih, ili da ih sve pozovemo na vezbu... - rekao mi je jedanput general Panic.
A plan je bio otprilike ovakav. Sluzba za informisanje imala je zadatak da angazuje jednog poznatog beogradskog novinara. Izbor je pao na Milicu Ostojic-Pusaru. Ideja je bila da na celu jedne televizijske ekipe obidje ekskluzivne beogradske vile, i snimi njihov sjaj i raskos. Pa da se to u nekoj formi prikaze javnosti, koja bi odmah shvatila da u glavnoj jugoslovenskoj varosi ima vila koje su neuporedivo luksuznije od bilo koje vojne gradjevine. Na taj nacin drcni novinari bi se istog trena okanuli "Cvecare".
General Zika mi je saopstio plan u prisustvu generala Dimitrij Baucala. Pitao me je da iskreno i slobodno kazem sta mislim o planu koji je smislila grupa stanara "Cvecare". Odmah sam rekao da je plan idiotski i da ce nam doneti mnogo stete.
- Kako, bre idiotski, kad su ga smislili generali?! - pitao se nacelnik Generalstaba, ali, videlo se, i pomalo sumnjao u genijalnost te zamisli.

Sve bi bilo u redu da su na vreme ukinute sve novine i televizijske vesti
Bio je avgust '92. godine, i vrucine su bile nesnosne. A onda je zazvonio specijalni telefon. Javljao se predsednik SRJ, Dobrica Cosic.
- Gospodine generale, rekao je predsednik. Imam za vas jednu veliku molbu!
- Ajde, gospodine predsednice, aman, kakva molba, samo naredjujte!
- Znate, rekao je Cosic, moj lekar je na odmoru, pa bih ja otisao na kontrolu na VMA. Velike su vrucine, ako mozete da mi omogucite da ne cekam dugo...
- Nigde vi nema da idete, gospodine predsednice, rekao je general Zika. Nego sedite si kod kuce, a ja cu, ako treba citav jedan konzilijum da vam ispratim tamo. Samo se vi ne uznemiravajte. I drugo, ja znam zasto je vama tesko od vrucine na ovo i ovakvo vreme. To je zato sto se vozite u onu "floridu"!
- Molim, kakvu "floridu"? - bio je zbunjen predsednik drzave.
- Necu vise da vas vidim u "floridi"!, To nije predsednicki auto. Kod mene gore, u marsalatu, kisele se tri "mercedesa" sa po sest vrata, u koja se vozio Tito. Imaju i uredjaj za klimu. Ako treba, motocikli ima da ve prate!
Ali koliko je poznato, Dobrica Cosic se nikada nije vozio u autu koji mu je predlozio general Panic. Tamo je seo Milan Panic, predsednik vlade i ministar odbrane.
Kad god je general Panic bio negde na putu, citava Sluzba za informisanje imala je krupne probleme sa tadasnjim zamenikom NGS, generalom Ljubomirom Domazetovicem. Tako se dogodilo da je nacelnik Generalstaba, samo uz znanje malog broja ljudi iz politickog i vojnog vrha, otputovao za Irak. Bili smo u totalnoj izolaciji, a od Iraka, koji je takodje bio u izolaciji, trebalo je iskamciti neke pare za poslove koje su godinama radili strucnjaci i ekipe Vojske Jugoslavije.
Sadam Husein je bio anatemisan, i od ovdasnje javnosti, a i sveta, valjalo je sakriti da je general Panic uopste otputovao tamo. Ali, iracka agencija IRNA, jedva je cekala da im neko dodje u posetu, pa je inace tajnu posetu Panica oglasila na sva zvona. Naravno, vest su odmah emitovala i ovdasnja sredstva informisanja.
General Domazetovic, koji je smatrao da je svaka vest stetna, a svaka novina cista katastrofa, pozvao me je od kuce da se odmah sa grupom svojih oficira i analiticara javim na posao. Bio je ljut kao ris.
- Gospodine generale, rekao sam. Mi nismo izvor te informacije. Ona je kod nas dosla iz druge drzave, iz one gde je sada general Panic.
- Ama, nemoj ti mene da ucis kako da shvatam. Ja tebi ponovo kazem da je on tamo otisao inkognito. A ako su to Iracani emitovali, trebalo je da sprecis da takva vest udje kod nas u zemlju.
Najvecu gresku general Zivota Panic je napravio u aferi sa preduzecem njegovog sina "Kentaur", pokusavajuci da instituciju Generalstaba kao bedem postavi ispred svoje privatne licnosti. Napisao je sam antologijsko saopstenje da ce ostati patriota i kad bude mrtav.
U julu 1993. godine, general Panic je, ponovo "inkognito", bio u poseti Kini, Rusiji i Severnoj Koreji. Zeleo je, pre svega, da vidi tamosnja vojnicka iskustva. Kad se vratio, govorio je ovako: "I Koreanci i Kinezi ne teraju kao mi generala u penziju kad napuni sezdeset godina. Ja sam tamo video generale u aktivnoj sluzbi, koji imaju preko 70 godina. I jos se drze, svi ih postuju a niko ih ne tera. A kod nas, jebi ga..."
Uskoro je, i pored ocigledne mladosti ( u odnosu na koreanske generale), general Zivota Panic otisao u penziju. Nije bio ljut, cak ni rezigniran. Na primopredaju duznosti generalu Perisicu, isao je mirno i slobodno. Kao da se otarasio ogromnog tereta. Perisic je pusio cigaretu za cigaretom, odudarajuci svojim asketskim izgledom od korpulentnog generala Panica.
Na konferenciji za stampu, koju sam povodom primopredaje vodio, general Perisic je prilicno nesmotreno rekao: "Nastavicu onim putem koji je zapoceo general Panic."
General Zika se nagao prema meni i sapnuo: "Je li, da se ovaj mali nije malo zajeb'o?"

Nista mu nisam odgovorio.

kako bi utjecao na borbeni duh tako potreban kod kartanja odlučio sam uvrijediti sve one koji čitaju!
sad se vi pitate kako se može uvrijediti više ljudi jednom uvredom i da svi popizde....to se i ja pitam godinama i
nemam pojma kako te ću zato uvrijediti svakoga ponaosob tako da mu pjena ide na usta i pamti koliko je aduta izašlo
a ne da mi tamo slini za filekima!
nego čovjekubravi provalilo bravu i odnijelo baciklo od x kuna, (nije sigurno jesu li ga silovali)...
gele viđen na livadi u španskom sa bocom pive u ruci i guzici na što su penzioneri glasno uzdisali čekajući ambalažu...
krmeljavom šef našao pljosku iza monitora, pozvao ga u svoju kancelariju i jebao ga do kraja radnog vremena u guzicu i još mu popio žesticu...
den(e)ser oborio rekord u dužini vožnje na najkraćim relacijama te tim pothvatom ušao u Guinissovu knjigu rekorda!
presvetli se bori i tak sam sa sobom nema se tu kaj vrijeđati - rođen je uvrijeđen i šteta kaj je uvijek u pravu :))))))
guzda vas sve saseče šmajserom iz "41, mirno legne, zaspe i sanja podmorje.....

Aduti su se u jednom dijeljenju
misteriozno mijenjali pa nestajali
te se opet na kraju vrachali
tako da je usprkos iskustvu bilo
teshko odigrati brilijantno do kraja.



NIKOLA TESLA
Nikola Tesla was born on July 9/10 (midnight), 1856 in Smiljam, Croatia, to a Serbian family.
His father was an orthodox priest. His mother was unschooled but quite intelligent. Nikola was
a dreamer who loved poetry. He was self-disciplined and compulsive. His principle contribution
to the field of electromagnetic engineering is the discovery of the rotating magnetic field and the
development of the polyphase electrical system [1 p. 161]. Historians credit Tesla with being a
genius because he not only made unique discoveries in electromagnetic engineering but
developed these discoveries into working systems in an area of science that had almost no
existing body of knowledge other than what he himself had uncovered. Pioneering experiments
were also conducted in fluorescent lighting, vacuum tube, radio, robotics, and X-ray technologies
[3 pp. 9-13].

EARLY EXPERIENCES
Circumstances in Nikola’s early life resulted in his imagination being exercised to the extreme.
In his mind, Nikola would see flashes of light and vivid images. These images were not of
imagined subjects, but were familiar scenes. The effect was so intense that it affected his ability
to see. Interestingly, his brother exhibited similar difficulties. To gain relief, Nikola would take
control of his hallucinations by conjuring up his own images—creating his own imaginary world.
He would take imaginary journeys to strange places. These experiences were intense and made
as strong an impression on young Nikola as his real life experiences. He played this game
constantly from early childhood until the age of 17 when he began channeling his thoughts
toward invention [2 p. 11-12].
As an inventor, he was able to eliminate a lot of models, drawings, and experiments by using the
imagination he had developed in childhood to work through the development and trials of a new
idea. He would conduct his first experiments in his imaginary world, noting problems and
making adjustments, thus completing much of the preliminary work before conducting physical
experiments [2 p. 12].


The first commercially generated power was direct current. Although alternating current could
be more efficiently transmitted, it was not used because no satisfactory alternating current motor
had been developed. Tesla pondered this problem for many years. Finally, while walking
through a park in Budapest, the idea came to him in a flash. He conceived of a rotating magnetic
field, created by multiple phases of AC power. This concept would eventually permit him to
develop the first successful AC motor [2 p. 22, 23].
In 1882, Tesla worked at a telegraph office. He invented a telephone amplifier, which he didn’t
bother to patent. In the fall of 1882, he went to Paris to work for an Edison subsidiary. He
worked as a troubleshooter at power plants in France and Germany. He wanted to sell Mr.
Edison on his AC power ideas, but was told that Edison was solidly in favor of DC current over
AC. On his own time, he built his first AC motor [2 p. 24, 25].
In 1884, Tesla immigrated to America, bringing a letter of recommendation addressed to Thomas
Edison. He happened to catch Edison at a time when the inventor desperately needed help
maintaining his many DC electrical systems. Edison sent Tesla immediately to repair dynamos
aboard the SS Oregon. Tesla worked through the night to complete the repairs [2 p. 30-31].
Tesla informed Edison that he could make major improvements in Edison’s DC dynamos.
Edison said if he did, there would be $50,000 in it for him. Tesla worked long hours for almost a
year to complete the redesign. He visited Edison and asked about his $50,000. Edison replied,
“Tesla, you don’t understand our American humor.” Tesla resigned [2 p. 33-34]. America was
entering an economic depression and Nikola Tesla found himself working on a New York street
gang from 1886 to 1887 [2 p. 36].

THE ALTERNATING CURRENT SYSTEM
Finally, Tesla’s foreman took him to meet A. K. Brown, manager of Western Union Telegraph
Co. With Brown’s help, Tesla Electric Co. was formed in April 1887. Tesla patented singlephase,
two-phase, and three-phase AC systems, and two AC motors. In the first four years of
operation, he was granted 40 patents. The patents were processed quickly since there was
nothing like them at the patent office. Both scientific and business interests took note of the
patent office activity and Tesla was soon receiving invitations to lecture. He turned out to be a
natural speaker [2 p. 36-39].
George Westinghouse had more than 30 AC power systems in operation at the time (under a
different patent) and was interested in Tesla’s motor. Westinghouse paid Tesla a visit at his lab.
Tesla went to work for Westinghouse and moved to Pittsburgh. Tesla’s motors ran at 60 Hz AC
and could not be adapted to the 133 Hz Westinghouse system. Westinghouse was forced to
switch to 60 Hz and this has become the standard electrical power frequency in the U.S. After
several months in Pittsburgh, Tesla returned to New York [2 p.40]. He became a U.S. citizen on
July 30, 1891, a status which he valued above all scientific honors. In September 1891 he went
to Paris to lecture at the International Exposition and also visited his family in Croatia [2 p. 41].
Edison was outraged when he learned of Tesla’s alliance with Westinghouse. He issued
propaganda about the dangers of AC current. Edison conducted weekly demonstrations in which
dogs and cats were electrocuted. Through a third party, he bought rights to Tesla’s AC patents
and worked a deal with New York prison authorities to carry out the first execution by
electrocution on 8/6/1890. The convict failed to die after the first shock and the ordeal had to be
repeated. It was reported as “an awful spectacle, far worse than hanging [2 p, 41-45].”
George Westinghouse became worn down financially by Edison’s anti-alternating current
initiatives. A major obstacle to the ability of Westinghouse to get new funding was his contract
with Tesla to pay him $2.50 for each horsepower manufactured. George Westinghouse appealed
to Tesla to relinquish his claim to the patents. Tesla, interested in seeing his inventions put to
use, agreed and settled for a cash sum [2 p. 48-49].
Tesla proved to be quite a showman on the lecture circuit. He had glass tubes that glowed
without electrical connections. This was the forerunner of the florescent bulb, another invention
he didn’t bother to patent. He wore insulated shoes and allowed high-voltage, high-frequency
electric current to flow across his body. His purpose in doing this was, in part, to counter
Edison's propaganda about the danger of AC current. At high frequencies and voltages,
electricity would run across the surface of the skin without penetrating. He demonstrated a
motor run on one wire, with the return path through air. He spoke of the possibility of
transmitting power long distances through the upper atmosphere. One dazzling display was his
“carbon-button lamp,” a partially evacuated glass globe with a piece of carborundum in one end
connected to a single wire terminal. When high-frequency current was applied, “The central
‘button’ of material electrostatically propelled the surrounding gas molecules toward the glass
globe. They were then repelled back toward the button, striking it and heating it to
incandescence [2 p. 54].” The bulb was 20 times as efficient as the Edison bulb. Since a
technical language had not yet evolved to describe these phenomena, Tesla described them
poetically. For example, a static discharge he called a brush or a luminous stream [2 p. 54-55].
George Westinghouse won the contract for electrifying the Chicago World’s Fair of 1893—the
first electrical fair. He invited Tesla to speak. 25 million Americans visited the fair, which was
one-third of the population at the time. Tesla had blown tubes to spell “Welcome Electricians,”
as well as the names of many famous scientists. He dazzled audiences with numerous
demonstrations of high frequency, high-voltage current.


TESLA’S GIFTS TO ENGINEERING
Tesla’s discovery of the rotating magnetic field and his inventions of the transformer and
induction motor were valuable advancements that are still the means for the production,
transmission and use of electrical power today. Less tangible but important contributions were
his inspiring lectures and the ideas he left unpatented. In his dazzling demonstrations, he not
only amazed his audiences but also sparked the interest of many contemporary and future
inventors. It has taken decades for scientists to reproduce some of the experiments he
demonstrated publicly. How Tesla was able to electrically produce a ball of flame and hold it in
his hands remains a mystery. He energized a wave of invention during the late 19th and early
20th centuries and continues to inspire engineers today.

jebo žene.niš koristi .

malo smo tramvajski pametni
malo smo ko šoder ljubomorni
malo smo ko smandrljani poplava prema kleni krenula, krena se u vinograd pretvorila dim po dim izmaglica

gele says:
ko i uvijek
možda
a možda i ne
kako bjaše ne dečjem derneku
pasja dokolica
ko drek
paradajz na cesti
i raba turbo
kečap
idem ribi idem grani idem gatari idem mejbi
juha svemoguća ko kuća napredna uzima i daje sve graškove ne pita ko ima ko nema zašto i bi kad je sama svoj svemir
žena ko žemlja takneš udubi se pa se vrati sutra se mrvi
radijator-tlačitelj obespravljenih sad zima sad nije sad ljeto sad nije
mobitelmojnajboljiprijatelj-nije

KARTANJE JE GDJE, TJ. KOD KOGA, KADA I TKO ĆE DOĆI?
-nekaj sam čuo da se Presvetli trpa sa strane i da nudi vixu koju inače koristi za trp.......!

izgleda da svi slave 1. maj . okorjeli komunjare te titovi pioniri , pogotovo udarnik i prvoborac krmeljavi . pravi šumadinac . spreman je zajebat svako kartanje , bez ispričnice .

krenuli su pregovori za još jedan povijesni meč šestorice . 06.05. je megdan kod mog partnera presvetlog . bajd vej , partneri su slijedom: gele-presvetli , guzda-krmeljavi , deneseri-oknid . za ovaj vikend će vidimo gdjegdje.

takav pijanac se rađa samo jednom u stoljeću!
pije po tiho ali u ogromnim količinama.
ko ga zeli upoznati moze na bausteli kod lučkog, on je onaj koji stoji pokraj bagera s lopatom-pomoćni bagerista!

AKO JE NEK MI OBJASNI JEL TO U SATI ILI ŠTO?